Srednjoškolske kronike

Kao da te uopće nema
To je ono što sam govorio.
Formulacija je trebala biti
Kompliciranija
I ne tako banalna
I puno točnija.
Zašto ne reagiraš
Kad ti ljubim udubine kod lakta
Zašto nikada ne želiš
Otići sa mnom?
Kao da te uopće nema
A ti ćeš sutra umrijeti
I ja ću ostati ovdje sam
I pomalo lud
Zaobilaznim ću se putovima vraćati kući
Kao da te uopće nema
I kad me ljudi budu pitali
Jesam li te imao
Ja ću šutjeti
Ili ću reći da nisam
Kao da te uopće nije bilo

P.S
Ako "ona" ovo čita, draga oćemo sutra na rivu?

Nikad nisam volio Tošu (ali mi ga je svejedno žao), ali moram se složiti s njegovim stihovima.
Zapravo...
Život nije igra bez granica, život je prljava igra bez granica.
Danas sam s prijateljem pogledao jednu prezentaciju o ekologiji.
Ono što sam vidio...molio sam Boga da je ono neistina.

Mi ljudi nismo svjesni koliko mi uništavamo planet. Nas ima na milijarde, a svatko od nas proizvede nekoliko kilograma otpada, svatko od nas potroši (bezveze) nekoliko litara vode dnevno.
I sad taj broj pomnožite s milijardama.



Ljudi u Kini nemogu disati jer je zrak potpuno zagađen, sunce nisu vidjeli godinama zbog smoga.

Aralsko jezero u Aziji. Kilometarsko jezero u potpunosti isušilo.
U Americi svi piju vodu iz boce jer je ona iz slavine puna otrovnih tvari.


Al nije to poruka koju sam htio prenijeti ovim postom. Mene više smeta činjenica da možemo sjediti prekriženih ruku i gledati kako Amerika, Kina, Australija i ostala gamad uništavaju naš planet.


I vi će te ispaštati zbog njihovog uništavanja planeta. Mi svi udišemo isti zrak, i ako ga oni unište za sebe, uništit će ga i za nas.

No ono što mene frustrira je ta činjenica, da ako su oni zacrtali da će sebi uništit planet, zašto moraju i nama!?

Zašto i mi i oni nismo pod staklenim zvonom, te ako oni hoće uništit svoj dio-NEKA KO IH JEBE, ali u moj dio ne dirajte.


Znam da ovaj post nije nešto poseban te čak nije ni konstruktivan, ali samo vam želim prenijeti poruku da znate u kakvom svijetu mi živimo.
Naš je život prljava igra bez granica gdje će nekoliko pojedinaca odlučivati (a već odlučuje) o sudbini cjelog planeta.

Škola je završila. Mučenja su završila, a ja se još uvijek nemogu odmoriti. Sinoć sam se nadao da ću se pošteno naspavit barem do 10-11 sati. No, kako to biva želja mi se nije ispunila.
U krevet sam se doslovno bacio oko ponoći, no zaspao sam tek oko 1 ili 2. Više ni ja nisam siguran.
Kad sam napokon sklopio oči i utonuo u san, nije sve bilo onako kako sam se ja nadao.
Umjesto nekog prekrasnog sna, sanjao sam kako izlazim na ploču i ona profa iz matiše me ispituje.
Naravno, ja ništa nisam znao, te me je poslala na mjesto i dala jedan. Onda se počela derati na mene uz povike poput „ti si nula, jade jadni, ti ćeš bit niko i ništa, ti si propalica...“.
San se nastavlja te sam se ja digao iz klupe pohitao da pobjegnem iz razreda.
No kad sam otvorio vrata, stvorio sam se opet u istoj učionici. S istom profesoricom, s istim vrijeđanjem i strahom.

To mučenje se ponovilo neklliko puta dok se nisam konačno probudio. Pogledao sam na sat i vidio da je tek 6 ujutro.
Ali nisam dalje pokušavao opet zaspati.

Previše sam se bojao.

Kao što ste primjetili nije me bilo neko vrijeme. Naime kao što sam vas već obavijestio došao je račun za internet i sve dalje je povijest koju smo svi barem jednom proživjeli.

I sad novosti.

Kao prvo, vjerojatno ste primjetili da imam i novi dizajn. Ovaj mi je baš simpa i ostavit ću ga do daljnega. Djelo tri mudraca

Drugo:KONAČNO SAM DOBIO ADSL I SAD MOGU NEOGRANIČENO NESMETANO PISAT BLOG!!!!!!!!!!!

Treće. Vjerovali ili ne POČEO SAM PISATI KNJIGU. To će zapravo biti spoj mojih dnevnika i sjećanja. 80% će biti napisano prema istinu a 20% ću malo nadodati da se stekne dramtičnost.

Eto sad kad sam vam rekao novosti te objavio svoj povratak, možete očekivati redovite postove.

Veselim se druženju s vama te Adio!

E da vam se ispričam što me nema neko vrijem. Naime moram skratit vrime na internetu jer je došao račun za telefon () pa shvatite da vam nemogu posjećivat blogove i pisat nove postove.
Zasad radim u ilegali, ali vratit ću se ja...

A sad malo razmislite...KOJI SE KURAC DOGODIO S CRTIĆIMA?!


Kao manji (zapravo sve donedavno da budem iskren) sam vječno gledao Cartoon Network. I uživao sam gledajući ga.
U to vrijeme su prikazivali klasike koji su se mogli pogledati po 9999999 puta i svaki out bi ti bili napeti. To su bili Scoby Doo, Kremenko, Tom i Jery, Jetsons itd.

Sve samo klasici, crtići uz koje su se generacije odgajale.
A danas...
Nekidan sam prevrnuo na Cartoon i gledao ga jedno sat vremen.
To se pretvorilo u jedno obično smeće da budem iskren.
Umjesto legendarnog miša Jerrya sad prikazuju nekog klinca koji se pritiskom botuna pretvara u svakavkva ljigava čudovišta i sve tuče oko sebe.

Umjesto Kremenka, sad prikazuju robote u kojima je čovječanstvo uništeno te sad vode rat protiv Aliena, naravno sve uz ogromnu količinu nasilja i razbijanja.

Idemo dalje, Jetsonsa sad se prikazuje neka mala koja razbija čudovišta (od kojih kad sam ja bio mali nisam mogao spavati) te sad mogu misliti kako je djeci od 6 godina kad to sve gledaju.

Inače to je sve postalo pretužno. Legendarne smicalice i trikovi su zamjenjen s besmislenim razbijanjem i uništavanjem.
Prekrasne slike starih ručno bojanih likova sad su zamjenili preružni likovi s kockastim glavama koji se miču poput likova prve video igrice.
Navodno je to sad moderno.

Nebih se čudio da se za deset godina počnu pojavljivati crtići gdje glavni likovi puše marihuanu i seksaju se bez zaštite.

I sad se mi čudimo odaklen toliko nasilja, a sve počinje u tako ranoj

Nekad mi se zna dogoditi da upadnem u nekakvu depru ili sam jednostavno lošeg raspoloženja.
Kad se to i dogodi, sjednem za komp uđem u My Music i uđem u folder koji sam JA napravio a zove se "Depro jebo ti pas mater" - živa istina.
E sad, nas zanima ono što je u njoj.
Već zadnjih 6 mjeseci u nju stavljam samo rijetke pjesme koje mene uspiu vratit u život a ako mene mogu oživit mogu i vas!!!

I evo ih. Evo moje tajne. Evo jedine stvari koja me može održati na životu u nekim trenucima.

10.Red Hot Chili Peppers - Snow (ilitiga Hey Oh)
-Pjesma je stvarno predobra, ritam brz, tonovi ugodno a glas Kiedisa je predobar!

9.Nirvana - Oh Me
-Za početak moram reći da je Nirvana ZAKON i da je Cobain legenda. Oh Me je super pjesma u kojoj nema dernjave kričanja i razbijanja gitara kao kod većine ostalih punk pjesama. Uz onaj polagani ritam, blagi tekst i glas, ne bih se čudio da zaspete.

8.-Iron Maiden - Blood Brothers
-Za one koji vole metal. Kad smo u depri često smo uspavani ova pjesma će vas razbuditi uz ponavljanje "were blood brothers" što će u vas probuditi osjećaj...nemogu to opisati...nešto poput patriotizma.

7.Green Day - Boulevard Of Broken Dreams
- sad...ovo mi je jedna od najdražih pjesama. Iako će naslov dati naslutiti da se radi o pjesmi koja će vas još više deprimirat, učinak na meni nije bio takav pa se nadam da će tako biti i u vas.

My shadows only one that walks beside me
My shallow hearts the only thing that's beating
Sometimes I wish someone out there will find me
Till then I walk alone


6.Guns `N` Roses - Sweet Child Of Mine
-Sve se vidi iz naslova, uostalom ja neznam osobu koja nije čula za ovu pjesmu. Jednostavno predobra.

5.Bijelo Dugme - Na zadnjem sjedištu mog auta
- malo domaćih hitova. Brzi ritam uz odličan tekst natjerat će vas da ustanete i malo zaplešete (barem je kod mene imala taj učinak)

4.Thompson - Geni Kameni
-Još jedan domaći hit koji nije potrebno dalje opisivati.

3.The Police - Every Breath You Take
-Prekrasna pjesma s odličnim polaganim ritmom koji će vas udaljit od svih problema i nagnat vas da mislite na svoju voljenu/voljenog.

2.Pearl Jam - Alive
-Hit iz prvog albuma, kao što i kaže naslov JA SAM ŽIV. Pjesma vas pukne uz ponavljanje "iiiiiiii i`m stayin alive..."

1. The Knack - My Sharona
-Pjesma koja je nadahunla mnoge. Pjesma čiji vas bubbnjevi na početku razbude. Ona vas vraća u život jednostavno je morate posušati.
I OBAVEZNO POGOTOVO NA POČETKU ZVUČNIKE RASPALITE DO DASKE DA SE CIJELA SOBA TRESE...e onda će te vi viditi što je razbijanje depresije.

Naravno ovo su pjesme koje ja imam na kompu i možda ima još boljih ali zasada ovo su moji favoriti. (trenutno pokušavam nabaviti sve i od U2-a)

Većina vas je sigurno čula za RTL-ov novi šou Top Model ilitiga hrpa anoreksičnih naivnih cura koje su spavale s pola Hrvatske se natječu koja će ispasti gluplja, uf ovaj lijepša. (čast iznimkama)
Znači hrpa RTL-ovih morbida putuje Lijepom Našom, prolaze kroz različita mjesta i organiziraju audicije za te (ne)sretne cure.
Prije nekog vremena audicija je bila i u Splitu, i kako to običava s curama iz mog razreda, pola njih je počelo lajati kako su one budući top model (sve osim moje prekrasne drage koja ne pada na ta sranja).

I nadalje kako to običava, pojavile su se neke umišljenje i, moram priznati ružne ženske.
E sad. Mene bi inače bolio kurac što će se one osramotiti kad dođu tamo, ali jedna od umišljenica mi je išla na živce više od ostalih.
Ona je non stop šetala uokolo i srala kako ona ide na to sranje.
Kako će ona pobijediti, a činjenica je bila da je (oprostite na izrazu) konj lijepši od nje.

I opet, ja to sve ignoriram...i ignoriram...i ignoriram....
A u međuvremenu, cijeli ostatak razreda ogovara tu curu i ruga joj se. A kad ona uđe u razred spradaju se s njom.

I to je trajalo već neko vrijeme...dok meni nije pukao film.

Dok smo bili na satu hrvatskog ja sam joj rekao: "Ivana...(tako se zove) pa ti valjda ne namjeravaš stvarno ići na ono sranje, mislim ti si super ali opet nemožeš protiv onih droca...."

Tu me prekinula. Ono što je slijedilo je bilo gore od nuklearne eksplozije.
Govno glupo, smeće ljubomorno, baš si prijatelj đubre ružno odjebi od mene, kako bi tebi bilo da ti ja to rečem...

I tako me vriđala dok nije ostala bez zraka. I sad ona se smrtno uvrijedila a cijeli razred (koji je nju do prije 5 minuta ogovarao) stao na njenu stranu i meni seru da koje sam ja govno. (osim moje drage...)

I danas, malo se smirila ali smo još uvijek u "hladno ratovskim" odnosima.
I tko će mene sad razuvjerit da život i općenito društvo nije KUČKA.

Ako ste pročitali opis bloga (u mene piše sranje od bloga) onda znate da sam ga počeo pisati jer mi je neki barba (čitaj psihić) rekao da se opustim pisanjem.
I tako sam ja i počeo....
U početku nisam imao prevelikih ambicija a bome i volje me je nedostajalo.
Razlog je u tome što mi je ovo 101 blog i da budem potpuno iskren s vama nijedan nije bio nešto popularan.
Ako sam bio stvarno od sreće dobio bih jedan komentar u mjesec dana.
Sve to je dovelo do toga da sam mislio da nitko ne jebe 2% i da sam ja budala koja piše glupa i nepotrebna sranja.
I tako blog za blogom, nick za nicko gasili su se moji neuspjesi.
2 bloga prije ovoga (neću reći kako se zvao) je najduže trajao - svega 2 mjeseca s ukupno 4 komentara.
I sad prije nekog vremena, doša ja na internet, nema niš zanimljiva na forumu, nema niikoga na MSN-u.
Šta napravit?
Otvorit blog!
I počeo ja pisat....
Kao i na prethodnima, zamisli ovo, nijedan komentar....
I baš kad sam ja bio na rubu da ga izbrišem pojavio se jedan komentar te je nakraju pisalo "čitam te"
Pa ček?! jel ovo moguće? Pa jel netko stvarno troši vrijeme čitajući moje rečenice?
Nisam mogao vjerovati.... (HVALA Ex- otrov se krije...
I evo me sad. Neznam ni ja zašto, ovaj blog mi je prirastao srcu i ne namjeravam ga brisati.
Svako malo mi se zaleti koji komentar dajući mi na znanje da nisam sam, da tamo negdje među svim tim serverima zapravo postoje osobe koje čitaju ono što pišem.

Zahvaljujući svima vama koji ste ostavaili makar samo jedan komentar, odlučio sam da će ovo postat MOJ blog te da ću ga nastaviti pisati bez obzira na sve.


HVALA VAM!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

Nevjerojatno ali istinito. Evo tek je 11 navačer a ja sam već u krevetu. Zapravo nije čak ni 11 nego 22.57 ako će mo već biti cjepidlake. samo da se zna nisam dobrovoljno išao ovako rano spavati. Potrala me mater jer kako kaže "sutra ti je škola ujutro i imaš puno sati pa ti je bolje da se odmoriš.
Vjerujem da je to učinila u najboljoj namjeri, jer ipak ona zna što je najbolje za njenog sina.
Evo sad ležim u krevetu i pišem na mobitelu razmišljajući kako ću ovo danas postati.
Uživam.



Gledam kako nemilosrdna bura udara malu palmu ispred kuće.
Savija je do tla, ali neda se palma te se svaki put vraća i ponosno uspravno stoji dok bura priprema novi juriš.
I tako stalno, iste noći isti dani...
Vlada potpuna tišina. Samo se bura čuje kako svira svoju glazbu, ali svaki put drugi ton, svaki put drugi ritam.
Nekad pišti polako poput uspavanke, onda se probudi te se svom silinom osveti za onih nekoliko sekundi mirnoće.
To je bura, kraljica sjevera.
Kako je toplo u krevetu, tako sam smiren.
San me osvaja, a ja sam nebranjen.

Konačno je završila povijest
Svi su brže bolje pohitali van razreda tako da sam se u trenutku našao sam kako gledam vani kroz prozor.
Izmoreni pogled mi je padao na malenu livadicu uz školsko igralište.
Dok sam gledao prekrasno žuto cvijeće (kojemu rod nisam znao) kako se kupa na toplom suncu, sjećao sam se kako sam se kao mali valjao u njemu.
Bez brige, Zapravo, onda nisam ni znao što je to briga jer sam uvijek mogao računati na topli majčin zagrljaj.
Onda mi je pogled zapeo za neko rijetko bijelo cvijeće, koje me podsjećalo na rijetke trenutke nemira i depresije koje sam osjećao kao mali.
Onda sam pogledao na zgradu nasuprot mojoj učionici-zbornica.
U meni se odjednom probudio osjećaj nevjerojatne tjeskobe.
Poput živog pijeska mračne misli i osjećaji su gutali moj, do maloprije, smiren um.
Mirne uspomene, veselog djetinjstva su u trenu nestale, savladavala su me sjećanja na jedinice, profesore i prolivene suze.
Pitao sam se da li je normalno što ja noću ne mogu zaspati do 2 misleći na školu?
Da li je normalno što se budim u 5 ujutro misleći što će nova zora, novi dan donijeti?
Uskoro, cijeli um mi se zamračio te je postao utočište loših misli, loših sjećanja i pogrešnih odluka.
Sjetio sam se trenutka kad sam ovog ljeta padao s bicikle, ponovno sam osjetio osjećaj grubog betona kako kida kožu s mojih koljena.
Ponovno sam vidio krvavi trag koji je vodio do mene i prijatelja koji je u polu nesvijesti ležao kraj mene.
Dalje se nesjećam....
Onda mi je pogled pao na neko dijete na igralištu.
Neki dječak, koji je sigurno išao prvi ili drugi razred osnovne...
Igrao se s prijateljima, smijali su se i veselili
Njihov smijeh je rastjerao moj strah i tjeskobu...
Kako je brzo došla tako je brzo i otišla te mi se um opet raščistio
Ponovno sam osjećao toplinu podenevnog sunca na svom licu.
Ta djeca i njihova nevina igra dijelovali su kao bura koja je otpuhala loše misli iz moje glave te me je vratila u djetinjstvo-vrijeme kad sam i ja bio sretan...
"Šta si se naguzio tu budalo jedna dolazi profesor bježi na svoje mjesto!"
Taj ružni u i nadasve kričav uzvik me probudio i vratio u javu.
Bio je to moj prijatelj s masnom kosom.